• Search form

06.06.2023 | 23:27

Zahra Mani: Zajedničko sviranje i improvizovanje kao socio-kulturni susret

Zahra Mani: Zajedničko sviranje i improvizovanje kao socio-kulturni susret

Zahra Mani, muzičarka, kompozitorka i kustoskinja koja živi i radi u Austriji, na specifičan način promišlja i povezuje različite segmente nezavisne kulturne scene i eksperimentalne umetnosti. Pored toga što u svom stvaralaštvu kombinuje terenske snimke, instrumente i glasove tokom stalnog istraživanja zvuka i muzike, aktivno stvara i radio-umetnost, dok se kao kustoskinja fokusira na mreže neprofitnih organizacija koje podstiču savremenu kulturnu praksu u društveno-političkom kontekstu.

Na predstojećem Festivalu-u-Opoziciji, koji se od 8. do 11. juna održava u KC Labu u Novom Sadu, Zahra Mani govoriće upravo o značaju radija kao prostora za umetničku kreaciju, veoma značajnoj temi u eri  redefinisanja tradicionalnih medija i njihove uloge na kulturnim scenama. Takođe, vodiće i panel “Process as Contemporary Creative Practice”. Prepiska ovim povodom ispostaviće se kao veoma inspirativna i sveobuhvatna u razmatranju različitih aspekata stvaranja savremene umetnosti i radnih odnosa na nezavisnim scenama.

Zahra Mani, foto: © Karin Schorm

Na Festivalu u opoziciji učestvovaćete u debati " Beyond Borders – Radio as Artspace”. Možete li nam reći nešto više o svom radu koji je povezan sa ovom temom?

Zahra Mani: Radio je centralni deo moje muzike i stvaralaštva. Radio umetnost je nešto izvan muzike. Može biti povezana sa muzikom, u smislu da (u mom pristupu muzici barem) svaki zvučni trenutak može postati muzički trenutak, ali radio umetnost je umetnost koja se dešava u, na, kroz i za radio.

U poređenju sa drugim medijima, radio je jedinstven jer je isključivo audio - nema ometanja vizuelnim elementima, i to je nešto što čini radio jedinstvenim čak i u vreme podcasta i web radija, jer svaki vizuelni nivo na internetu koji je povezan sa radio programima zapravo nije ništa više od dekoracije za veb stranicu - ako bi slike značile nešto više, ne bi bio radio - tako da čak i onlajn, taj ilustrativni slikovni element nema veze sa samim medijem i čisto zvučni element ostaje centralan za radio kao radio.

Radio je takođe posebno ličan i intiman. To je nešto što mi uvek bude očigledno, a ipak nikada ne prestaje da me fascinira, kada nastupam uživo na radiju - saznanje da ulazite u privatnu sferu slušalaca, njihove automobile, domove, kancelarije, ima svoju posebnu magiju.

Važno je istaći da je radio komunikacija. U nekoliko radio umetničkih projekata u koje sam bila uključena poslednjih 20 godina, realizovani su istovremeni lajv-strimovi uživo. Revolucionarni aspekti telematske komunikacije su, naravno, potpuno nadmašeni multimedijalnim smart uređajima sposobnim za emitovanje, koje nosimo sa sobom svakodnevno, ali postoji nešto posebno u umetničkoj komunikaciji na daljinu. Kreirali smo dela za dva EU-sufinansirana projekta, "Phonart - the Lost Languages of Europe" 2012. godine, i šest godina kasnije "Echoes from invisible landscapes", koji su povezali četiri državna radijska studija u realnom vremenu. Imali smo muzičare u Beču u ORF Funkhausu, u Puli u HRT studiju, u Sloveniji na ARS-u i u Srbiji na Radio Beogradu 3, koji su svirali zajedno uživo preko radijskih talasa. Svaki studio je primao zvuk iz druga tri studija, a muzičar je miksovao delo za emitovanje uživo u svakoj zemlji. Na kraju imate četiri različite verzije istog dela, koje se stvaraju i emituju uživo, istovremeno, u četiri različite zemlje, i čuju se širom sveta. U takvim projektima postoji mnogo slojeva komunikacije, nezavisno od neverovatnih akustičnih svetova koje smo kolektivno kreirali na daljinu.

Kako vidite važnost radija ne samo kao mesta za emitovanje umetnosti, već i kao mesta za stvaranje/produkciju umetnosti? Da li smatrate da je radio scena u Austriji (kako u državnom, tako i u privatnom sektoru) otvorena za ovakvu vrstu istraživanja u medijskom prostoru?

Zahra Mani: U jesen 2022. godine, došlo je do velike bure u Austriji nakon što je direktor javnog radija najavio smanjenje umetničkih i kulturnih programa kako bi se privukla mlađa publika i uštedeo novac. Javni protest novinara, voditelja, umetnika i kulturnih radnika zaustavio je promene, ali činjenica da su bile uzete u obzir ostaje zabrinjavajuća. Debata je vrlo jasno pokazala koliko je radio važan za celokupni umetnički i kulturni pejzaž u Austriji na nekoliko nivoa.

Naravno, radijski studiji su fantastična mesta za stvaranje umetnosti, snimanje, produkciju i eksperimentisanje. Ali programski formati koji emituju savremenu kulturu rade mnogo više od samog puštanja dela - oni stvaraju platformu i publicitet, podržavaju mlade i već etablirane umetnike, i veoma važno: oni omogućavaju pristup savremenoj zvučnoj umetnosti ljudima koji možda ne bi mogli da dođu do savremene umetnosti jer su stari, bolesni ili žive na udaljenim mestima.

Takođe su vredne pomena i nekomercijalne nezavisne radio stanice, koje imaju drugačiji oblik delovanja i često imaju izuzetno raznovrstan program, jer većinu emisija stvaraju amateri i volonteri sa strašću prema određenom žanru ili temi. Mi puno sarađujemo sa regionalnom nezavisnom radio stanicom u Austriji, AGORA, koja se nalazi u Koruškoj i Štajerskoj i emituje na nemačkom i slovenačkom, ali i na drugim jezicima. AGORA je zaista prikladno ime za kanal koji aktivno okuplja različite zajednice putem radijskih talasa i igra ulogu u demokratizaciji i otvaranju društva putem radija.

Što se tiče ORF-a, Austriju zaista možemo smatrati, bez preterivanja, domom ili jednim od temeljnih stubova međunarodne radio umetnosti. Heidi Grundmann je pokrenula program KUNSTRADIO - RADIOKUNST 1987. godine. Danas, Kunstradio vodi Elisabeth Zimmermann, čija je posvećenost radio umetnosti kao žanru izuzetno snažna i pomogla je brojnim međunarodnim umetnicima i voditeljima da učestvuju u dinamičnoj mreži radijske umetnosti izvan granica zemlje.

Kako se odnosite prema zvuku u svom radu uopšteno, posebno u vezi na field recording planu, "ne-muzičkim" zvukovima koji se koriste u muzičkom kontekstu? Kako ste razvili sopstveni lični muzički izraz?

Zahra Mani: Terenski snimci, zajedno sa instrumentima koje sviram, osnovni su materijali koje koristim za stvaranje muzike. Svakodnevni zvukovi su počeci većine mojih kompozicija, koje su na neki način i instrumenti i dela. Većina mojih kompozicija, posebno za live nastupe, sastoji se od uzoraka koje kreiram od svojih field i studijskih snimaka, pri čemu svaka kombinacija zvukova predstavlja instrument za sebe, gde je svaki uzorak kao nota. Pravim terenske snimke, osluškujem akustične trenutke i "hvatam" ih. Vidim mnogo paralela sa fotografijom i verujem u akustičnu perspektivu i percepciju, u smislu da mislim da će moj snimak zvuka zvučati drugačije od vašeg, čak i ako smo na istom mestu u isto vreme.

Moja muzika postavlja pitanja o ontologiji zvuka, o tome šta čini muziku muzikom, gde počinju ili ne počinju ritmovi i melodije, gde spore i suptilne mikrotonalne promene odražavaju važne promene koje možda primetite tek kasnije. Na taj način sam razvila sopstveni lični muzički izraz u ovom kontekstu. To takođe ima veze sa odnosom ili prostorom između slušanja i izvođenja, između percepcije i igre. I između materijala. Tako da moji terenski snimci, kada ih razložim na male isečke koje ponavljam, procesiram i transformišem, zvuče prilično instrumentalno, a moji instrumenti (uglavnom bas gitara kada sviram uživo, ali u studiju često koristim kontrabas, kao i druge gitare i klavir) na kraju zvuče kao zvuci prirode - tako da postoje slojevi akustičnih odraza koji neprestano utiču jedni na druge i transformišu se.

Moj muzički jezik počeo je da se razvija u ovom smeru pre više od 20 godina. Uvek sam svirala više instrumenata i ponekad mi je bilo teško da odlučim šta da sviram na sceni. Tako da je to verovatno bilo početkom korišćenja laptopa za live nastupe, gde sam puštala uzorke koje sam sam snimala, kroz max/msp patch koji je napravio Stephan Moore, koji je programirao patcheve za Pauline Oliveros. Sada kombinujem taj patch (iz 2004. godine!), koji takođe koristim za procesuiranje bas gitare sa parametrima efekata koje mogu sama da programiram (što je takođe kao da gradim drugu vrstu instrumenta, na neki način), sa Ableton Live-om i ponekad sa osnovnim fizičkim pedalama - dilejevima, reverbom, i posebno ekvilajzerima.

Tako se u suštini moj muzički jezik razvijao u početku, a zatim, kroz nastupe, instalacije i kompozicije i uz terenske snimke koje sam već bila počela da sakupljam, počeo je da se razvija u ono što je danas.

– Bili ste aktivni i u mnogim organizacijama koje se bave umetnošću i kulturom. Kada je reč o kulturnoj politici, kakvi su vaši glavni pogledi i ciljevi?

Zahra Mani: Nisam baš toliko zagrejana za ciljeve - sve to zvuči pomalo korporativno i fokusirano na proizvod. Moja - i naša (radimo u kustoskim timovima za skoro sve naše projekte) orijentacija uvek se zasniva na procesu.

Kustoski smo posvećeni stvaranju i održavanju mreža između umetnika i aktera u kulturi, kao i između stvaralaca i publike. Naš fokus je na savremenoj i pretežno eksperimentalnoj umetnosti - ne samo muzici; u zavisnosti od konteksta i projekta u pitanju, verujemo u inter- i transdisciplinarne perspektive i takođe u to koliko može biti obogaćujuća razmena između različitih žanrova i pristupa.

Jedan od kustoskih "zadataka" svakako je održavanje i podsticanje široke društvene svesti o vrednosti umetnosti i kulture u društvu. Ako živite u svetu kreativnosti, možda je lako zaboraviti da vrednost umetnosti za mnoge ljude nije samorazumljiva. Pre nedavnih izbora u Finskoj, jedan od nacionalističkih kandidata je opisao umetnost kao "luksuz". Ta ideja je veoma prisutna u desno orijentisanoj politici, ali ne samo tamo - kako se od ljudi koji su isključeni iz umetnosti zbog demografije ili klasne politike može očekivati da razumeju njen značaj? Ovo se ne odnosi samo na pristup i uključivanje, već zaista na življenje kreativnosti u obrazovnoj i javnoj sferi i rušenje granica koje tamo nikada ne bi trebalo da postoje.

Kroz uključivanje publike, rezidencije, interaktivne radionice i neformalne kreativne razmene tokom naših događaja, trudimo se da podstaknemo otvorenost i razumevanje za vrednost kulture, a kroz umetnička dela i nastupe koje predstavljamo, umetnici i stvaraoci mogu pokazati, kroz svoj rad, koliko je kreativni izraz relevantan i važan za društvo uopšte.

Što se tiče kulturne politike, očigledno imam svoj glas kao kompozitorka, muzičarka i kustoskinja, ali takođe radim i u zastupanju kulture kao potpredsednica ECSA - Evropske alijanse kompozitora i tekstopisaca, i članica sam radne grupe i savetodavnog odbora austrijske UNESCO radne grupe i savetodavnog panela za raznovrsnost kulturnih izraza.

Postoji mnogo stvari za koje se zalažem i protiv kojih se borim - za stabilnije uslove za umetnike širom sveta, gde spadaju fer plaćanje, socijalna sigurnost i fer uslovi rada; protiv eksploatacije umetnika i umetničkih dela, posebno putem velikih izdavačkih kuća i online platformi; za kulturnu raznolikost; protiv smanjenja sredstava za kulturu i populističke politike...

Moje glavne teme su pravičnost i raznolikost, i održavanje vrednosti umetnosti i kulture. Naravno, i rodna ravnopravnost, i to ne samo kroz zagovaranje, već i kroz pokazivanje kolegama muškog pola, kroz naš sopstveni rad, koliko je lako i normalno uključiti barem jednak broj žena na svim nivoima kreativnog procesa, od administracije do izvođenja. Neverovatno je da i dalje moramo da se borimo za jednaku naknadu za isti rad u 2023. godini; da su žene i dalje lošije plaćene, a celokupna struktura je izgrađena oko muških potreba i mreža. Rešenje je tako jednostavno, uz samo malo posvećenosti i solidarnosti.

Bavili ste se različitim vrstama eksperimentalne i improvizovane muzike. Možete li videti svoje učestovanje u ovim scenama i kao deo muzičkog aktivizma ili politike improvizacije/improvizovane muzike, kao nešto što izvan samih zvukova?

Zahra Mani: Mislim da muzika i improvizacija imaju potencijal da budu aktivističke i političke, čak i revolucionarne, ali to ne znači da uvek jesu. Sva umetnost može biti "pročitana" politički, a politički značaj estetskog trenutka ima puno veze sa namerom i interpretacijom. Osećam da je sloboda izraza radikalna i radikalno važna za stvaranje "sopstvenog" jezika.

Zajedničko sviranje i improvizovanje predstavljaju socio-kulturni susret. Funkcionisaće samo ako je jezik istinit - stvaran, autentičan, iskren. Onda mora postojati spremnost za razmenu, ne samo za "davanje" sviranjem, već i za davanje kroz slušanje i odgovaranje. Trenutak kada "se desi" je kada možda ne znaš ko svira šta - tu je složeno, kolektivno, individualno telo zvuka koje se može čuti kao odraz ljudske interakcije, sa sopstvenim životom koji traje daleko izvan tog trenutka.

*Naslovna fotografija: Zahra Mani - Janez Klenovšek © ACE KIBLA

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav